Nevidljiva prijetnja

Golim okom gotovo su nevidljive, ali ih ima posvuda oko nas: sitne, teško razgradive čestice plastike veličine manje od pet milimetara – takozvana mikroplastika. Raspadom većih plastičnih predmeta nastaju male plastične čestice – ili se primjerice čestice koriste namjenski kao dodaci u kozmetici i sredstvima za čišćenje. Još manje čestice veličine od jednog do maksimalno tisuću nanometara nazivaju se nanoplastikom. 

Čestice pronalaze put u okoliš i na kraju i u naš prehrambeni lanac. Dok diše, jede i pije, svaki čovjek neizbježno u organizam unosi plastične čestice, iako točna količina može uvelike varirati. Procjenjuje se da u ekstremnim slučajevima unos može iznositi i do pet grama plastike tjedno, no prosjek je sigurno znatno manji. Rasprostranjenost mikroplastike u našim ekosustavima danas je prepoznata kao sve veći problem koji ne samo da ima posljedice za okoliš već vrlo vjerojatno i ozbiljne implikacije na ljudsko zdravlje.

Mikroplastika iz ambalaže

Danas više nema sumnje – mikroplastika normalnom uporabom završava u hrani i piću. To se događa kroz mehaničke utjecaje poput trenja i pritiska kao i kroz procese kemijske razgradnje. Osobito je pogođena ambalaža koja je u izravnom dodiru s vrućom ili masnom hranom poput plastičnih boca, čaša i folija. 

"Nekoliko studija temeljenih na jedinstvenim i robusnim mjernim metodama pokazuje da uobičajeno korištenje plastične ambalaže dovodi do stvaranja mikroplastike u hrani", objašnjava dr. Jane Muncke, direktorica Food Packaging Foruma. Jedan od primjera je studija sveučilišta Columbia u New Yorku.[1] Znanstvenici su ispitivali tri različita brenda mineralne vode u plastičnim bocama. Rezultat je zapanjujući: pronađeno je između 110 i 370 tisuća čestica po litri vode, od čega su većina polietilen-tereftalati (PET). 

S obzirom na sve veću zabrinutost o potencijalnim zdravstvenim rizicima mikroplastike, Europska unija i druge organizacije financiraju brojna istraživanja, primjerice pet CUSP projekata. Cilj im je izmjeriti izloženost stanovništva, ispitati toksikološka svojstva mikroplastike i identificirati moguće učinke na zdravlje. Jedan od najistaknutijih je CUSP projekt "PlasticsFatE" (Plastics Fate and Effects in the human body) koji traje do 31. ožujka 2025. i u kojem sveučilište u Bayreuthu ima vodeću ulogu. Tim istražuje pojavu mikroplastike i nanoplastike u raznim složenim matricama poput hrane, robe široke potrošnje te u relevantnim okolišnim medijima (zrak, pitka voda, tlo), retenciju čestica u ljudskom tijelu i njihov prijenos kroz biološke barijere i moguću citotoksičnost.[2]

Moguće poticanje upala i raka

Neke studije upućuju na to da mikroplastika može izazvati upale i druge negativne učinke u tijelu. Ipak, stvarni mehanizmi i dugoročne posljedice još nisu dovoljno istraženi za donošenje konačnih zaključaka. U međuvremenu je tim sa sveučilišta u Beču istraživao interakcije između mikroplastike i nanoplastike i raka debelog crijeva. Istraživači su primijetili da se, za razliku od drugih stranih tijela biološkog porijekla, čestice ne razgrađuju zbog kemijskog sastava koji je stran tijelu. Osim toga postoje "početne indikacije da mikroplastika i nanoplastika povećavaju migraciju stanica raka u druge dijelove tijela i tako možda potiču metastaze tumora. Ovaj učinak će se ispitati u još jednoj studiji." Dr. Lukas Kenner, jedan od dvojice voditelja studije, objasnio je da je studija potvrdila nedavna otkrića koja pokazuju da mikroplastika i nanoplastika mogu utjecati na ponašanje stanica i potencijalno doprinijeti napredovanju bolesti.[3]

Još nije moguće provesti konačnu procjenu rizika 

No, s trenutno raspoloživim podacima još uvijek nije moguće donijeti konačnu procjenu rizika djelovanja mikroplastike i nanoplastike na ljude, jer za dobro utemeljenu procjenu rizika potrebna je procjena potencijala opasnosti kao i obuhvatne informacije o stvarnoj izloženosti osobe. A za to trenutno još uvijek nedostaju pouzdani podaci. "Znanost intenzivno radi na tome", komentira dr. Jane Muncke.  

Glavni izazov je heterogenost mjernih metoda, kaže Muncke. Znanstvenici diljem svijeta se pri identifikaciji i kvantificiranju plastičnih čestica koriste različitim tehnikama, od uzimanja uzoraka preko analize pa sve do tumačenja podataka, što otežava usporedbu rezultata. I kontrola kvalitete također stvara probleme. Uvjeti rada tijekom čitavog proces uzimanja uzoraka i analize moraju što je moguće više biti bez plastike kako bi se izbjegla kontaminacija. Pilot studija objavljena 2021. godine donosi zaključak da istraživači ponekad sami kontaminiraju uzorke mikročesticama – primjerice iz svoje odjeće.[4]

Dakle, iako početne studije daju dokaze o potencijalnim zdravstvenim rizicima, još uvijek nema znanstvenih dokaza o izravnoj šteti uzrokovanoj mikroplastikom. Međutim, potrošači plastiku sve više vide kao opasnost: prema studiji Greenpeaca, 80 posto ljudi zabrinuto je zbog mogućih učinaka plastike na zdravlje.[5]

Staklena ambalaža je kemijski manje složena 

No, koje alternative postoje za potrošače? Tu pomaže pogled na kemijsku prirodu ambalažnih materijala: "Plastična ambalaža kemijski je vrlo složena jer se sastoji od različitih vrsta polimera i aditiva te sadrži velik broj kemijskih nečistoća i reaktivnih nusproizvoda," kaže Muncke. Ove kemikalije se s vremenom mogu osloboditi i ući u zapakiranu hranu, posebno vruću, masnu ili kiselu hranu. "Ambalaža od papira također je vrlo složena i zbog nedostatka barijernih svojstava papira često ima tanki plastični sloj ili sadrži PFAS." 

Suprotno tim svojstvima staklo ima nisku kemijsku složenost, kemijski je inertno pa emitira znatno manje onečišćujućih tvari. Stoga se staklo često smatra sigurnijom alternativom za pakiranje namirnica. 

Osim toga, staklo nije problematično ni kao ambalaža za višekratnu upotrebu, što nije nužno slučaj s plastikom: plastične boce za višekratnu upotrebu otpuštaju svoje sastojke, ali mogu i apsorbirati tvari iz sredstava za čišćenje i druge kemijske spojeve, a te nečistoće se kasnije pri korištenju mogu opet osloboditi. Također, plastične boce su tijekom čišćenja izložene toplini i mehaničkom trenju što također može doprinijeti oslobađanju mikroplastike i nanoplastike. Suprotno tome, u povratnim staklenim bocama nisu pronađene povećane razine plastičnih čestica.

Smanjiti upotrebu plastike

Mikroplastika i nanoplastika predstavljaju složen i ozbiljan izazov za okoliš i zdravlje. Istraživanja su još uvijek u ranoj fazi i na mnoga pitanja još nema odgovora. Ipak, već postoje dokazi da smanjenje plastike i korištenje alternativa poput stakla može imati pozitivne učinke. Promišljeno korištenje ambalaže i podupiranje daljnjih znanstvenih istraživanja ključni su koraci za smanjenje utjecaja mikroplastike i zaštitu našeg zdravlja.
 

[1] Naixin Qian et.al. (2024): Rapid single-particle chemical imaging of nanoplastics by SRS microscopy https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/38190543/
[2] https://www.toek1-laforsch.uni-bayreuth.de/en/research/microplastic/index.html
[3] Microplastics role in cell migration and distribution during cancer cell division https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0045653524003564?via%3Dihub
[4] C. Gwinnett, R.Z. Miller (2021): Are we contaminating our samples? A preliminary study to investigate procedural contamination during field sampling and processing for microplastic and anthropogenic microparticles. https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0025326X21011292#! [5] Greenpeace (2024): People vs. Plastic https://www.greenpeace.org/international/publication/66181/global-plastics-treaty-survey-results