Poruka u boci iz prošlosti
Svaka staklena boca ima tisućljetnu tradiciju. Staklo je jedan od najstarijih materijala te je usko povezano s poviješću kulture i kulturnim tehnikama. Koristi se i u umjetničkim zanatima, arhitekturi te u konzerviranju i pakiranju vrijednih prehrambenih namirnica. Svaki odabir staklene boce ujedno je dobra odluka za budućnost jer staklo štiti okoliš i štedi naše resurse.
7000. - 3000. pr. Kr.
Povijest stakla nije započela tek u Mezopotamiji u kojoj su majstori umjetničkih zanata u trećem tisućljeću prije Krista izumili tehniku izrade stakla. Staklo se pojavljuje i prije – u prirodi. Ono nastaje kad zbog vrućine dođe do taljenja kvarcnog pijeska, a potom se nastala talina ohladi. Staklo je zapravo "stvrdnuta tekućina". Dovoljno visoke temperature stvaraju udari groma, ali i vulkanske erupcije i udari meteorita. Na taj način nastaju fulgurit, opsidijan i tektit. Već u neolitiku (mlađem kamenom dobu), dakle oko 7000 godina prije Krista, ljudi su koristili staklo kao oruđe. Prepoznali su izvanredna svojstva staklenog kamenja iz prirode te su, primjerice, oštre rubove opsidijana koristili za izradu klinova i strugala.
1500. pr. Kr.
Oko 1500. godine prije Krista Egipćani su počeli izrađivati prve šuplje posude od stakla koje su služile za čuvanje ulja ili pomasti. U minhenskoj zbirci egipatske umjetnosti nalazi se najstariji predmet od stakla: kalež od svijetloplavog stakla.
© Slika: Staatliches Museum Ägyptischer Kunst (Muzej egipatske umjetnosti)
658. pr. Kr.
Iz knjižnice asirskog kralja Asurbanipala potječe prvi poznati recept za proizvodnju stakla u povijesti: "Uzmi 60 dijelova pijeska, 180 dijelova pepela od morskog bilja i pet dijelova krede – i dobit ćeš staklo".
Ova receptura iz 658. godine prije Krista nije se mnogo promijenila ni nakon dvije i pol tisuće godina. Kvarcni pijesak, potaša i vapnenac uistinu daju prirodan, nepropustan i postojan materijal pogodan za oblikovanje: staklo.
100. pr. Kr.
Oko 100. godine prije Krista u jednoj se staklani na sirijskoj obali dogodila tehnička revolucija. Nepoznati staklar izumio je lulu za puhanje stakla. Bila je to cijev duga između 1,20 i 1,60 metara, s usnikom na jednom kraju. S drugim bi krajem staklopuhač uzimao staklenu talinu, zatim bi okretao i valjao masu koja se hladila te u nju upuhivao zrak. Staklopuhači su tako mogli izrađivati staklene predmete tanjih stijenki i najrazličitijih oblika. Samo stotinu godina kasnije u Rimskom Carstvu već su se izrađivale luksuzne čaše s raskošnim ukrasima.
11. stoljeće
U 11. stoljeću Venecija je postala zapadno središte staklarske umjetnosti. Staklari, phioleri di Murano, su postigli nevjerojatno umijeće u izradi i obradi čistog kristala i razvili stil istančanoga renesansnog stakla u venecijanskoj staklarskoj tradiciji.
12. stoljeće
Iako su već i pojedini egipatski staklari izrađivali prozorsko staklo, u gotičke dvorce i katedrale svjetlost dolazi tek s izradom staklenih ploča. Puhači stakla bi od staklenih kugli oblikovali plosnate tanjure, a zatim pomoću olova spajali njihove središnje dijelove u veće površine.
1688.
Staklari u Saint Gobainu u Francuskoj prvi su izlili staklenu talinu na stol, nakon čega su je obrađivali valjkom kako bi postigli ravnomjernu debljinu. Taj je postupak bio idealan za izradu zrcala kojima je plemstvo ukrašavalo svoje palače u stilu rokokoa.
1867.
Godine 1867. Friedrich Siemens predstavio je tehničku novinu koja je ubrzala industrijalizaciju proizvodnje stakla: kadnu peć za kontinuirano taljenje stakla. Te peći i danas se sastoje od kade za taljenje i radne zone, a rade danonoćno, bez prestanka. Bio je to kamen temeljac za strojnu proizvodnju staklene ambalaže.
1903.
Amerikanac Michael J. Owens izumio je potpuno automatski stroj za puhanje stakla. Bilo je to veliko postignuće inženjerske umjetnosti. Na Owensovu staklarskom stroju staklo se proizvodilo postupkom usisano-puhano, što znači da se staklena masa usisavala u metalni kalup, a potom automatski rezala. Na tom čudesnom stroju proizvodilo se čak 2500 boca po satu.
1925.
Inženjeri Ingle i Smith patentirali su 1925. takozvani IS-stroj, koji proizvodi šuplje staklo postupkom puhano-puhano, a koristi se i danas. Staklene kapi ispuhuju se u predoblik, koji se prebacuje u drugi kalup i ispuhuje do kraja.
Sadašnjost
Za povećanje proizvodnje stakla u drugoj polovini 20. stoljeća najzaslužnije je uvođenje elektronički upravljanih strojeva. Novi postupci proizvodnje stakla pridonose zaštiti okoliša i štede energiju. Staklo je sastavni dio našeg života. Koristi se u istraživanju, komunikacijskim tehnologijama, arhitekturi i solarnim elektranama. Staklo je idealan ambalažni materijal za hranu, piće i kozmetiku.